Najranije slagalice bile su slagalice s kartama. Godine 1762. francuski trgovac kartama Dumas izrezao je kompletnu kartu na mnogo dijelova da bi ih ljudi sastavili, postavši preteča slagalice. Godine 1767. britanski kartograf John Spearsbury napravio je "anatomsku kartu" za nastavu geografije, koja se smatra prvom drvenom slagalicom na svijetu.
Rani dijelovi slagalice imali su glatke rubove, zbog čega se sastavljena slagalica lako raspada. Izum tehnike "isprepletenosti" 1840. riješio je ovaj problem, a njezino poboljšanje nadahnuto je strukturom utora i klinova u kineskoj arhitekturi. U 19. stoljeću, materijali za izradu slagalica promijenili su se od drva do šperploče ili kartona, a tehnologija -rezanja zamijenila je ručne pile; te su inovacije pokrenule masovnu proizvodnju slagalica.
Slagalice su se postupno transformirale iz obrazovne igračke u oblik zabave za odrasle. Kroz povijest je bilo nekoliko ludosti za slagalicama. Prvi je trajao od 1907. do 1911., osobito popularan na sjeveroistoku SAD-a, postavši oblikom zabave među višom klasom. Drugi val popularnosti slagalice poklopio se s Velikom depresijom 1930-ih. Niži troškovi proizvodnje i usvajanje kartona učinili su slagalice jeftinim i popularnim oblikom zabave, što je dovelo do porasta natjecanja u slaganju slagalica.
U Japanu je svijest o slagalicama značajno porasla nakon "Izložbe Mona Lisa" 1974. u Tokijskom nacionalnom muzeju, što je potaknulo prodaju uvezenih slagalica. Godine 2008. Japansko udruženje proizvođača slagalica prijavilo se da se 3. ožujka prizna kao "Dan slagalica". Japan je razvio jedinstvenu kulturu slagalica, s igračima koji često uokviruju svoje dovršene slagalice kao ukrase interijera.
Od 21. stoljeća vrste slagalica nastavljaju se širiti, a teme postaju sve raznolikije. Slagalice su kombinirane s muzejskim kulturnim i kreativnim proizvodima i popularnim IP-ovima, što je rezultiralo novim oblicima kao što su 3D slagalice, slagalice koje svijetle-u-{-mraku i digitalne slagalice.
